Uz svoju državu u vrijeme korone

Piše: Nermin Bećirović potpresjednik opštine Bijelo Polje

Najveća dilema u borbi protiv korona virusa je pitanje koliko će žrtava biti.

Ubijeđen sam da je naša Država preuzela sve moguće mjere i među rijetkima na vrijeme ozbiljno shvatila situaciju i u granicama svojih mogućnosti, adekvatno se pripremila za nju. Svjedoci smo da se osim bojazni za potencijalne žrtve korona virusa i straha od neminovinh posljedica u tom smislu, ovih dana, s pravom, dosta govori i o dugoročnim ekonomsko – socijalnim posljedicama koje će nastupiti nakon završene, nadamo se uspješne, borbe protiv ove užasne epidemije.

Te kako vrijeme odmiče sve se više bojimo za ishod tih pribojavanja nego li za konačan broj zaraženih i onih sa tragičnim ishodom. Strah i panika i u jednom i u drugom slučaju su nešto, što nikako ne bi trebalo da budu smjer i putokaz u borbi protiv ovih izazova, pred kojim se nije našla samo naša država već i čitava planeta.

Ono iz čega treba da učimo u ovim teškim vremenima i iz čega treba da izvlačimo pouke su prije svega, izuzetni primjeri soldarnosti i empatije širom svijeta i napokon ponovno skretanje pažnje na suštinski i pravi sistem vrijednosti, koji je dugo vremena itekako poremećen. Pa tako u ovoj situaciji treba napomenuti da:

– Porodica je ponovo postala osnovna ćelija drušva, i kako se pokazuje, najsigurnije utočište i najbolji spas od bilo koje pošasti. Dobili smo vrijeme koje možemo da kvalitetno provedemo i organizujemo sa svojim ukućanima, a svi smo se neđe žalili da nam ono itekako fali u ovom modernom brzom i prebrzom načinu života. Prilika da se okrenemo vaspitavanju svoje djece na pravi način stvarajući prijeko potrebne nove kvalitetne ljude koji treba da postanu bitini činioci našeg društva. Rekao bih nova šansa.

– Konačno su medicinski radnici, ljekari farmaceuti, medicinske sestre i tehničari, psiholozi, učitelji, nastavnici, profesori vaspitači itd., njavažniji ljudi u društvu i konačno im aplaudiramo i shvatamo potrebu povećanja njihovih plata, potrebu stvaranja boljih uslova za njihov rad i nabavku potrebne opreme. Sada su nam oni ” uzori” sad o njima pišemo statuse, murale, grafite i poruke, o njima snimamo klipove i reklame, a ne o izmišljenim fb i instagram starletama i herojima, promašenim ideologijama i kontraverznim biznismenima koji su nam plasirali stvarnost, putem društvenih mreza i medija, koji diktiraju i uspostavljaju tobože moderne norme kojima su, na žalost, mnogi pohrlili i postavili sebi kao cilj.

Opet s poštovanjem i divljenjem gledamo na, policajce, vatrogasce, radnike u komunalnim službama i preduzećima, radnicima u trgovačkim lancima, kasirkama, šnajderima i zanatlijama i svima onima koji vrijedno rade i izlažu sebe i svoje porodice riziku kako bi cjelokupno naše društvo izašlo kao pobjednik.

– Napokon, nije teško izdvojiti dio svojih ličnih sredstava, oškrbnuti od svog bogatstva i imetka zarad potrebe mnogih koji su se usljed ovog virusa našli u nezavidnoj situaciji. Mnogi ljudi su ostali bez posla, mnogi biznisi su neizvjesni, a mnogo ljudi i djece će gladno poći na spavanje. U takvim vremenima tihi heroji stupaju na scenu. Onda se ipak vrati vjera u ljidski rod, pa svakodnevno čujemo kako naši ljudi, koji su u dijaspori, pomažu izdašnim sumama svoju zemlju kako za nabavku medicinske opreme tako i za saniranje posljedica ekonomske krize.

 Naši slavni sportisti doniraju značajna sredstva, glumci, biznismeni, političari, funkcioneri, čak i djeca u školama, odvajaju određene iznose kako bi se solidarisali sa svojim narodom i kako bi pritekli u pomoć u ovim teškim vremenima. Konačno shvatamo šta znaći kada neki biznis propadne usljed otežanih uslova i konačno se ne radujemo tome, već kao društvo tražimo način da pomognemo i sačuvamo svakog našeg zaposlenog radnika. Sada nam nije problem i da volonitiramo ne čekajući da li će nam to biti palćeno, jer nam drugačije ne pada na pamet da se pomjerimo s mjesta, sada shvatamo šta znači udurženi radi i koliko zajedno možemo da doprinesemo i stvorimo.Da kada jedni drugima priteknemo u pomoć i kada se ne smijemo i ne nadamo tuđoj nesreći, nema problema koji ne možemo da savladamo i nema ekonomije koju ne možemo da dignemo na noge zajedno. – I na kraju, nadam se da smo konačno shvatili da smo svi jednaki. Da problemi, virusi, bolesti uopšte i nedaće, nepoznaju vjeru,naciju, rasu boju kože. Da ne prave razliku između bogatih siromašnih, uspješnih i onih manje uspješnih, lijepih ili ružnih. Ako naučimo iz svega ovoga kako treba u budućnosti da se ponašamo, da usvojimo ovakav način razmisljanja i da i dalje uvažavamo i upražnjavamo solidarnst i empatiju koja je sad na snazi … i da nam to bude obrazac za ponasanje i nakon ove krize… onda uz sve, ( na žalost) žrtve i posljedice, kako ljudske tako i ekonomske, suštinski, na kraju NIJESMO PUNO IZGUBILI, već samo dobili NOVU ŠANSU!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *