Kreće posljednji voz za slobodu – Krajnje vrijeme da se opametimo!

Ponašamo se kao da nikada nećemo umrijeti, a onda umiremo kao da nikada nijesmo živjeli. To je život koji nije dostojan čovjeka! Čime se mi to onda ponosimo, ako uz sva naša dostignuća mi nijesmo u stanju iskorijeniti glad i siromaštvo? Čime se ponosimo ako nas jedan virus zatvori u naše domove i oduzme nam i ono malo lažne slobode što nam je preostalo!? Čemu onda sve one diplome, čemu onda sva priznanja, čemu autoriteti i stručnjaci… recite mi, čemu sve to!?

Probali smo sve osim toga kako je biti istinski slobodan, probali smo sve osim toga da volimo bez nekog posebnog razloga, svemu smo dali šansu osim ljubavi i slobodi. Postigli smo mnogo toga, otišli daleko u mnogo čemu, a jedino u ljubavi, slobodi i u sebi samima smo ostali neostvareni. Mi koji smo stvoreni za to da budemo slobodni i da volimo, postali smo sve, samo nijesmo ono što Jesmo.

Divimo se svojim otkrićima kao da smo mi nešto izmislili, a zapravo smo samo pronašli nešto što je oduvijek bilo ovdje. Pocijepali smo materiju do najsitnijih subatomskih čestica; otkrili smo elektrone, protone, neutrone, bozone. Pocijepali smo atom i napravili nuklearnu energiju, koju smo na kraju iskoristili protiv sebe, protiv života. To je naše najveće dostignuće, u to smo uložili sav svoj napor i sva svoja sredstva ! I da, umalo da zaboravih, bili smo i na Mjesecu.

Mnogima to uistinu jest nešto veliko, mnogi se ponose što su dio toga dostignuća, ali sve to skupa meni ne znači ništa, apsolutno ništa. Jer dok mi lansiramo rakete i cijepamo atome, djeca širom svijeta umiru od gladi, njih osam tisuća svakih 24 sata.

Tako da su za mene svi naši takozvani uspjesi zapravo ništa drugo do naši porazi, sramota koja ukazuje na to koliko smo daleko od svoje suštine. Jer unatoč tome što smo bili na Mjesecu, mi nijesmo u stanju napraviti taj jedan korak ka unutra, biti ono što Jesmo – Ljudsko biće stvoreno za slobodu i Ljubav.

Ponašamo se kao da nikada nećemo umrijeti, a onda umiremo kao da nikada nismo živjeli. To je život koji nije dostojan čovjeka!

Čime se mi to onda ponosimo, ako uz sva naša dostignuća mi nismo u stanju iskorijeniti glad i siromaštvo? Čime se ponosimo ako nas jedan Virus kojeg smo, na ovaj ili onaj način, sami proizveli – zatvori u naše domove i oduzme nam i ono malo lažne slobode što nam je preostalo!? Čemu onda sve one diplome, čemu onda sva priznanja, čemu autoriteti i stručnjaci… recite mi, čemu sve to!?

Djeca umiru od gladi, rijeke presušuju, šume nestaju, vazdduh postaje otrovan, dugovi rastu, ekonomija propada, ratovi bjesne… a mi se ponosimo svojim uspjesima. Kojim uspjesima usnuli i bezumni čovječe? O kakvim vi nobelovim nagradama za mir pričate, kome ih dajete, za koji mir? Ja ništa od toga ne mogu shvatiti, možda sam glup pa vas ništa ne razumijem. Ali i ako sam glup, neka sam, samo da nisam jedan od vas koji se ponosite svojom sramotom.

Možda sam malo suviše kritičan, jer uprkos svom sivilu ima i lijepih stvari pod kapom nebeskom, ima ih puno, ali one kao da nikome više nisu bitne. Osmjeh djeteta, dodir voljene osobe, izlazak i zalazak sunca, miris proljeća, cvrkut ptica, zvuk vjetra i melodija kišnih kapljica dok se razbijaju od površinu… Toliko je lijepih stvari koje propuštamo dok tražimo sreću tamo gdje je nikada pronaći nećemo…

Mislim da je krajnje vrijeme da se opametimo, jer posljednji voz za slobodu samo što nije krenuo, ako se sada ne ukrcamo bojim se da drugi doći neće, jer dodijalo je mašinovođi da vječno vozi prazan voz. Ne znam za vas, ali ja sam svoju kartu kupio i evo me već sjedim u gotovo praznom vozu, malo je nas koji smo odlučili napustiti ovu stanicu ludila, gdje pijane i usnule duše slave svoje ludilo.

A opet, ko zna gdje vozi ovaj voz, što je to sloboda, kako da znam ako je nikad u njenoj potpunosti okusio nisam. Možda je to ono što se zove smrt, jer samo odande se niko ne vraća pa da nam opiše i tu stranu postojanja.

Ja sam jednom bio na pola puta, zakoračio sam duboko u onu stranu, ali nisam imao valjanu kartu pa su me vratili nazad. Ni tamo se ne ide preko reda… Ali nema, meni se svejedno ne žuri jer moj posao ovdje još nije dovršen…

Ono što želim reći je to da ja se ne bojim smrti koja ubija tijelo, mnogo je gore živjeti bez slobode i ljubavi, jer kao što kažu poznate riječi: “Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mesing što ječi ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar prorokovanja i znao sve tajne i sve spoznanje; i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam”.

Isto to vrijedi i za slobodu jer ona je jedno, a ljubav drugo krilo što nam omogućuju da letimo…

Anđelko Katinić, samospoznaja.site

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *