Rebeka Čilović

Rebeka Čilović rođena 08.07.1988. godine u Beranama. Objavila je zbirku kratke priče ,,Sloboda u slovu“, te zbirke pjesama ,,Zvonke smjelosti“ i  “Album za prognane ,,Pjesme su joj prevođene na mađarski, ruski,engleski i makedonski jezik. Uvrštena je i u antologiju ,,Crnogorska savremena ženska poezija“ Diplomirana je pravnica, živi i stvara u Beranama.

Strašno

Povikaše (brkate) žene

Stana je usmrtila (muža)

Radojka

Dok je spavao sa flašom

Pokraj glave

Stiskale su žene usta

Da im se ne vide zubi

Očima su davale znak

Da je vrijeme za marame

Stani su ruke bile krvave

Milicija je došla

Odvela je

Bruka

Počeše da se udaraju žene po koljenima

Ode Stana gologlava

***

Mojoj pjesmi fale naricanja

Jedna avet      

I dva oproštaja

Gubavac je jezikom

Dotakao vilino krilo

Žilava starica ona je

Na čukljevima

Meni

Niče oko

U sandučetu zatičem pismo

Nedovršena žena

Kojoj tinta presuši

Svake godine

Kada se kaleme voćke

Iz kuhinje dopire miris

Njene glave

Vraćam se pismu

U kojem piše

Da su mi oproštaji

Pojeli pjesmu

***

Bila bih srećna da imam Pariz i vrijeme

Posadila bih ruže i vrištala

Para koja se izdiže nad Senom

Natjerala bi me da raskopčam ogrtač

Osjetila bih so koja  podmlađuje dojke

Na pijaci bih kupila drvenog konjića

Sa njim bih prejahala vrijeme

Treba mi Pariz sa kafićem u ulici

Place de la Concorde

Okružena grizetama koje kupuju hašiš od direktora galerije

Pljunula bih sliku

Jer stihom ne mogu da platim piće

Ustajem od radnog stola

Vežem kosu u punđu

Stežem

Jako

Pucaju vlasi i na tjemenu  prave put

Koji će me odvesti do Češke

Kupiću danas drvenog konjića

I staviću ga na radni sto

Pokraj slike (naizgled) srećne žene

***

Dok sam se u bešiku cerila

Preskočila je prag zmija Azdahaka

Ujela me

U  mačku sam se pretvorila

I samoj sebi rane vidala

Od toga dana ja na kamenu spavam

I mačka i žena naučiše jezik

(drugi su nam rekli kako da ga nazovemo)

Rođene kao siročad

Od Istoka do Zapada

Sljepe smo putnice

Sa koprenom rođene

Naivno smo pružale glas

U svakom osmjehu majčin lik svezale

Danas nosim očevo prezime

Kao što vidiš ništa nije moje

(mačka ponekad nosi miša u ustima)

I zato me ne pitaj ko sam ostavi me da spavam

                                                            ***

Muškarac sa novim cipelama postaje ljubavnik

Muškarac sa probušenim đonom postaje muž

Sjećala se riječi svoje nane

Mejrem

Dok je svitalo

I pekare su radile treću smjenu

Mušterija joj je polomio ruku

( Srećom )

Nijesu zubi

Žvaće bajatu kiflu

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *