Bog i Crnogorci

Duklja, Zeta, Crna Gora, Vojislavlljevići, Balšići, Crnnojevići, (Petrovići svetorodna dinastija sa 222 godine vladanja i kontinuiteta viševjekovne  državotvornosti). CPC je uvjek pored jezika i državotvornosti bila stub države njeno neraskidivo tkivo njen stožer duhovnosti i nezavisnosti. U toj beskonačnoj borbi koja se vodila stoljećima, sveta apostolska CPC je izgradila svoj kontinuitet svoj duh povezujući sva stradanja naroda kroz ratove, bolesti, suše, vječite borbe plemenskih vladara na ljutom gorštačkom kršu za bolju sjutrašnjicu.Tokom viševjekovnog postojanja slobodne i samostalne države Crne Gore, u okviru njenih granica, postojala je i djelovala autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva, poštujući norme crkvenog, kanonskog prava i civilnog i državnog prava. Crnogorska pravoslavna crkva bila je autokefalna u faktičkom smislu od 1603. godine, a u faktičkom i formalnom smislu od 1766. pa sve do njenog nasilnog ukidanja 1920. godine. Istorijska je istina da je Crna Gora 1852. godine, nakon nekoliko vjekova dominacije Vladikata kao oblika vladavine u kome su prerogativi državne i crkvene vlasti bili koncentrisani u rukama mitropolita, postala definitivno sekularna država u rangu Knjaževine. Ne treba zaboraviti da je Crna Gora, u vrijeme vladavine Šćepana Malog (1767-1773) bila svjetovna država.

 Praktično ni dotad, ali od toga vremena posebno, niko nije imao kanonske juruisdikcije da se miješa u crkveni život crnogorskih pravoslavaca, a svoga duhovnog poglavara Crnogorci su sami birali na Opštecrnogorskom zboru – jednoj vrsti predstavničke narodne skupštine koja se ispred Cetinjskog manastira okupljala povodom donošenja najvažnijih odluka. Crnogorski crkveni poglavari ujedno su bili i političke vođe tadašnje crnogorske države iz dinastije Petrovića. Mitropolit Petar I. Petrović (Sveti Petar Cetinjski) i (Petar II Petrović Njegoš) kao nasljedno dostojanstvo crnogorskih vladika su isticali bijele kamilavke (grčki: Kαμιλαυκα) koje po kanonima mogu ponijeti samo autokefalni pravoslavni poglavari.

Crnogorci su kroz vjekove bili uz svoju svetu apostolsku pravoslavnu CPC. U teološkom smislu povezanost Crnogoraca sa postulatom CPC  i svoje  hiljadugodišnje  istorijske posebnosti i neprekidnosti dukljansko – zetsko – crnogorske tradicije, državotvornosti i kulture unutar kojih se a pod okriljem CPC  i razvijalo narodnosno, nacionalno, socijalno, lično, ljudsko, i duševno oslobođenje Crnogoraca kao i duboka i jaka povezanost sa samim Tvorcem-Gospodom. Ako se sjetimo  Svetog Vladimira, Sv. Vasilijia Ostroškog, Sv.Stevana Piperskog i Sv.Petra Cetinjskog, razumjećemo svu suštinu duhovnog bića Crnogoraca. Crnogorci su odavno kroz svoje postojanje  ponijeli Hristov vijenac razapetosti i stradanja u odbrani CPC.  Njegoš, na jednom mestu, kaže da nema nikakvoga grijeha u tome kada se čovek brani ,,zlom od zla”. Njegoš pod ,,zlom” odbrane misli na posezanje za oružjem tj. rat, koji se sa hrišćanskog stanovišta ne može do kraja opravdati, jer je epifenomen (grč: pojavljujem se posle)  palosti. Crnogorci su se neprestano borili da očuvaju kontinuitet svoje državotvornosti, opstanka ali i neizostavnog očuvanja CPC.

Zato  je Bog, CPC  i Crnogorci  u cjelini, nešto što je samo u sebe duhovno i identitetsko. Mi smijemo da razmišljamo,  ili rasuđujemo o toj tajni vječitog postojanja Crnogoraca u religijsko-teološkom smislu. Kako se to čini, uzori su nam Sveti Oci. Jer kako reče jedan savremeni pravoslavni teolog: „Tajna podrazumijeva beskonačno bogatstvo značenja koje se nikada ne može svesti na jednostrano objašnjenje“. Crnogorska pravoslavna misao produbila je i produbljuje ovu tajnu. To nam ukazuje da se ona kreće ka nepreglednom okeanu tajni (Kol. 2, 2). I po riječima pravoslavnog rumunskog teologa oca Dimitrija Staniloja, „formula kojom se bogočovječanska stvarnost iskazuje jeste vrata kroz koja se svetlost neiskazane beskrajne tajne može opaziti ili naslutiti.“

A može li se naslutiti da ćemo u XXI vijeku mi Crnogorci stradalnici za vjeru Hristovu doživjeti da naša sveta i apostolska CPC vrati se na svoje mjesto nepravedno oduzeto nasilnom okupacijom srpskih trupa 1918 god. Da li ćemo biti jedini narod u pravoslavnom svijetu bez svoje crkve koja je uvjek  bila i ostala stub Crnogorskog duhovnog, religijskog, obrazovnog, idnetitetskog bića i našeg vječnog postojanja.

Piše: Božidar Proročić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *